Med nije jednostavno med. Između svijetlog bagremovog i gotovo crnog šumskog meda razlika je ogromna – u boji, u ukusu, pa i u tome koliko dugo ostaje tečan. Pod sopstvenom markom Medinarium nudimo nekoliko vrsta meda i niz drugih pčelinjih proizvoda. Evo kratkog vodiča prije nego što se odlučite.
Bagremov med: svijetao, blag, dugo tečan
Bagremov med nastaje od nektara cvijeta bagrema i najsvjetliji je u našoj ponudi: od gotovo bistrog do blijedo zlatnog. Ukus mu je vrlo blag i cvjetni, bez ikakve oštrine – zato je omiljen kod onih kojima je med obično prejak, kao i kod djece. Pošto prirodno sadrži više voćnog nego grožđanog šećera, veoma dugo ostaje tečan i lako se sipa sa kašike. Imamo ga i u varijanti sa orasima.
Lipov med: miris ranog ljeta
Kada lipa procvjeta, miriše cijelo selo. Upravo to se nalazi u lipovom medu. Svjež, tek izvrcan, često ima blagi zelenkasti odsjaj koji vremenom prelazi u svijetlo žuto. Ukus je osjetno jači nego kod bagrema, cvjetni sa svježom, gotovo mentolnom notom i prijatnom laganom gorčinom na kraju. Kristališe se brže od bagremovog, obično u sitnu do srednje krupnu strukturu.
Šumski med: taman i začinski
Šumski med nije cvjetni med u užem smislu. Pčele za njega sakupljaju medljiku, slatki sok koji insekti ostavljaju na četinarima i listopadnom drveću. Rezultat je tamnosmeđ do gotovo crn, sa crvenkastim odsjajem u čaši, a ukus je sladni, smolast i znatno manje sladak nego kod cvjetnog meda. Budući da sadrži malo grožđanog šećera, i on dugo ostaje tečan. Ko voli med uz sir, neka počne ovdje.
Cvjetni med: presjek jednog ljeta
Cvjetni med je mješavina svega što u okolini košnice cvjeta – voćke, livadsko bilje, djetelina. Srednje je zlatan, pun u ustima, sa zaokruženom klasičnom notom meda, i od svih naših vrsta najprije se kristališe. To, uzgred, nije mana: kristalizacija je prirodan proces i znak da med nije jako zagrijavan. Ako želite da bude mazivo, stavite teglu u mlaku vodu – ne topliju od otprilike 40 °C, jer inače strada aroma.
Med u saću, šumske bobice, propolis, polen i perga
Kod meda u saću dobijate proizvod tačno onakav kakav su ga pčele napravile i voskom zatvorile. Odsiječe se komad i jede zajedno sa saćem; vosak ostane kao žvakljiv ostatak. Vrlo lijepo uz sireve, i poklon kakav se ne viđa često – imamo ga i u drvenoj kutiji.
Tu su i naše tegle sa šumskim bobicama u medu: divlje maline, divlje jagode, divlje kupine i divlje borovnice – cijeli sitni plodovi potopljeni u med, kojem predaju svoju kiselinu.
Još tri proizvoda dolaze iz same košnice. Propolis je smola koju pčele skupljaju sa pupoljaka i njome zaptivaju košnicu; ukus mu je opor i smolast, a tradicionalno se koristi u kapima. Polen su šarene grudvice koje pčele donose na zadnjim nogama – hrskave, blago gorke, sa cvjetnom slatkoćom. Perga, poznata i kao pčelinji hljeb, jeste polen koji pčele pohrane u saće i ostave da mliječno-kiselinski prevri: tamnija je, mrvičastija i kiselkastija od svježeg polena.
Kako se čuva i kako se koristi
Med voli hladovinu, mrak i suvo mjesto, najbolje na sobnoj temperaturi i dobro zatvoren. U frižider ne ide. Prima tuđe mirise, pa ga ne držite pored luka ili začina, i uvijek uzimajte suvom kašikom.
U kuhinji je svestraniji nego što se obično misli: na hljebu s maslacem i u jogurtu, naravno, ali i u prelivu sa senfom i sirćetom, u marinadi za povrće iz rerne, uz plavi i tvrdi sir, preko toplih palačinki, u tijestu za medenjake. U čaj ide tek kada se ohladi – inače propadne upravo ono zbog čega ste ga i kupili. Za rjeđe vrste poput bagremovog i šumskog dobro dođe drvena kašika za med.
